WEEEEEEEEEEEEEEEEE
utorak, 20.10.2015.
Kada galebovi masturbiraju
U podne trećeg dana,Jošua je tiho ajvarom mazao brave. Lanac na biciklu mu je tiho šapnuo: "jebat će te cigani". Jošua se nije obazirao jer je imao važnijeg posla od masiranja labuda u snu a da se ne ponovi isto što i u Ogulinu potrudio se da nikome ništa ne kaže. Kada mu je desna sisa ispala iz aviona a blitva poprimila okus mente,cigani su na veprovima već bili na putu da ga jebu. Zbog traume iz djetinstva,kad mu je stari radio u tvornici soli pa ga je jedan dan doveo na posao gdje ga je slučajno ispustio u bure soli,Jošua je bio salty pa je zato čađavim kažiprstom vrtio broj na ajfonu da igra Huga. Salmonela u krvi mu je rasla i ništa nije mogao učiniti da ju zaustavi. Sklopio je pakt s čapljama da nikad neće dobrovoljno davati horkrukse po selu a one su mu u znak zahvalnosti na jelovnik napisale tajnu života. Na kraju dana,kada se spremao spavati došli su cigani i jebali ga. Bio je vrlo tužan.
ponedjeljak, 28.10.2013.
Hotel bisernih zumbula
Okrenio sam se i izašao van jer me bolio kurac za sve što se događa u tom trenutku. Sjeo sam u svoj romobil,okrenio ključ u bravi i izlego 12 malih feferonića. Zid od opeke na desnoj strani mi je bio podloga za renovaciju a Petar Grašo je prodavao kartu za 3 čegrtuše. Uzeo sam 2 komada tek toliko da smognem snage izać van odavde i uputiti se kući gdje me čeka tetrapak hrena. Umjesto pozdrava,ja i Petar Grašo smo se jednom brofistali i razišli se svatko na svoju stranu. Prostirnica mi je bila putokaz za dalje a migoljave lastavice samo su krasile plavo-sivo jutarnje nebo. Prolio sam krv,znoj i urin dok nisam stigao do prvog kaktusa a samo par metara dalje od njega vijorila se zastava Grčkih pobunjenika. Svaki je od njih imao po jedan baršunasti kiklopov testis i vijugali su vratovima oko pertli. Ponudili su me kipućom majonezom ali sam teške jetre odbio i brucoše sirovim hrenovkama gađao. Popeh se nazad na romobil i nastavih svoje putovanje dalje. Nedugo zatim pao je mrak i zvijezde su se vidjele na nebu i ocrtavale žute točkice. U toj nepreglednoj daljini,daleko ispred sebe vidio sam hotel obasjan svjetlošću tisućama krijesnica. Kako sam se približavao to sam sve bliže bio hotelu i njegovi velebni prozori izdizali su se kao tornjevi iza kulisa pekarne. Parkirao sam romobil ispred kotlovnice i zaputio se prema glavnom ulazu. Unutra je bilo čemerno i toplo a rojevi zumbula cvali su u tosterima. Mramorni pod bio je prekriven ljuskama kerozina a recepcija je bila ukrašena mrkim ugljenom. Recepcionar mi je uručio ključeve sobe 1337 i paketić tortilja. Liftom sam se popeo na 15. kat i prvim hodnikom desno krenio tražiti svoju sobu. Bila je na samom kraju hodnika a crveni zastori skrivali su reljef Neretve. Soba je bila prekrasna,ukrašena vijcima iz razdoblja Amadeusa IV. Onako iscrpljen,odmah sam se bacio u krevet i razbaco "Paukovog pasijansa". Nakon četvrte runde odlučio sam da je vrijeme za spavanje jer će sutra biti naporan dan. Nije prošli ni 5 minuta a na vrata sobe su mi kucala 2 židova nudeći mi bundle indie igara za 1.5 milijun eura. U silnoj panici prevrnio sam Sibirsko grožđe i Venezueli podario 2 bipolarna tranzistora. Židovi su sve jače i jače udarali po vratima i znao sam da imam vrlo malo vremena. Brzo sam otrčao do prozora i otvorio ga,svezao kravatu na leptir mašnu i popeo se na prozorsku dasku. Rolu troslojnog wc papira i baldahin sa kreveta sam za radijator zavezao i počeo se spuštati dolje sa 15. kata. Zadnje što sam čuo je tresak vrata i vrištanje kako je FTL na 90% popusta. Spustivši se na prizemlje,vidio sam još 30-tak mongolijskih prepečenaca kako vrebaju sve izlaze iz zgrade. Lagano sam krenio prema svom romobilu ali na pola puta sam se spotakao od golubovu perjanicu i pri tome digao veliku uzbunu. Prepečenci i reanimirani cikloidi su počeli navirati sa svih strana i u roku od par sekundi su me u potpunosti opkolili. Bio sam bespomoćan a izlaza nije bilo. Laserskim lancima su me svezali i ubacili u letjelicu kojom su me transportirali na svoj matični brod. Nisu bili ni najmanje prijateljski i dali su mi samo 2 žlice senfa i čašu blitve na dan. Bio sam u vrlo maloj ćeliji,a oko mene su bili radioaktivni ananasi i porcije tampona. Jednom dnevno su me obilazili i pratili na wc. Straža je bila relativno slaba i smišljao sam plan kako pobijeći. I smislio sam. Idući put kad su me vodili na wc,sakrio sam se u vodokotlić i tamo sam izrezbario cijenik iz Mlinara. Stražar je uletio i poprskao sam ga povodcom za pse i prije nego što se snašao,zavezao sam ga za sidro i nahuškao čaplje na njega. Uzeo sam mu ključeve i u naletu adrenalina rotkvicama pribrao telepatiju. Munjevito trčeči i tražeći izlaz naletio sam na krumpirovo perje i uputili su me prema najbližem izlazu. U punom sprintu otvorio sam vrata i ispao iz letjelice. U slobodnom padu uspio sam izvući iz džepa padobran i na vrijeme ga aktivirati. Dok sam se spuštao tlo pod mojim nogama mi se činilo totalno ne poznato...našao sam se u nekakvoj tamnoj i napuštenoj šumi....
petak, 28.10.2011.
Misteriozna putovanja prostranstvima misterioznim
Padao sam vrlo kratko,ali osjećaj pri padu je bio vrlo bolan. Osjećao sam se kao neki ribar kada mu som odgrize jaja. Ispred mene je sjajio kad neki kristal ljubičaste boje i s petljom prometnica iznad sebe prikrivao je jastuke Ljubomira Čerkepadića. Polako sam mu prišao kao hijena kad vreba malog crnca i shvatio da je i dalje ljubičaste boje (ne crnac). Čim sam ga uzeo ništa se nije dogodilo pa sam ga progutao. U meni je nastao jaki čemer grančica i suhog lišća koje traži utjehu u šahu. Bol je postajala sve jača i jača a ispred mene su se počele stvarati sjene,sjene palih crva koje je snašla zlobna sudbina bežičnih telefona koji su pali njima jadnima na glavu i podarili im vječnu potrebu za mokrenjem. Crvi su mi se počeli obračati na tečnom engleskom s jakim britanskim naglaskom i govorili su mi kako se moram ubost vilicom što prije da bi se izvukao iz utrobe tame. Bez oklijevanja sam izvadio vilicu iz bagera koji ne postoji i ubo se ravno u 4. kralježak. Vid mi se polako mutio i tama oko mene je nestajala a zamjenila su ju vedre i žive boje mrtve prirode. Ustvari sam se nalazio na livadi,oko mene samo trava i mali brežuljci a jak vjetar mi je mrsio kosu i dlake u nosu.Pogledavši oko sebe shvatio sam da vidim isto što i prije 2 sekunde. U zraku se osjećao jak miris roštilja i pečenog šiljila za četku od WC-a. U potrazi za mirisom popeo sam se na obližnji brežuljak i pogledao daleko ispred sebe. Svuda je sve bilo isto osim 13 kilometara sjeverno od mene gdje su se nazirali vrlo mali obrisi zupčastih vratila i kormilo romobila. Za divno čudo na brežuljku je bio parkiran vojni avion s Yetijem unutra. Trebalo mi je dugo da prehodam tih 14 kilometara. Izgledalo je kao da nikad neću stići,da ću umrijeti sam na ovom polju pod vedrim nebom. Približivši se dovoljno shvatio sam da je to neka vrsta naselja,ali kuće kao da su bile jedna na drugoj,bez ikakvog reda i propisa. Isto tako se činilo kao da ni nema ljudi unutra,a i groblje je bilo prazno kao da je netko mrtav tamo leži. Osjećao sam se kao u westernu kad glavni lik sam hoda a oko njega samo vjetar i kuće u kojima se ljudi skrivaju...ili spavaju...ili samozadovoljavaju...ili oboje. Izgledalo je kao neko rano renesansno doba s primjesom futuristički opremljene javne kuće bez rasvjete ali sa zavjesama kristalno plavim unutra. Malo sam šetao tim vrlo čudnim naseljem a svake provedene sekunde sam imao sve jači osjećaj da me netko gleda i energično fappa... Kada sam shvatio da mi je odvezana patika krenuo sam prema prvim vratima obližnje kuće da potražim neke mještane da mi naprave gliser na perje. Tiho sam sjekirom pokucao na vrata i nataknio četku za krečenje na glavu u slučaju menstrualnih tegoba i poteškoća sa klizanjem. Kao i svaki put dosad,nitko mi nije odgovorio pa sam sam otvorio vrata i ušao u malo poveću kuću. Hodnik je imao mekani miris zahrđalih kajdanki i klora. Dužinom cijelog hodnika prostirao se zid pun slika paprikaša. Na svakoj slici u drugačijem okruženju ali i dalje samo paprikaš. Vrata sa lijeve i desne strane su bila svuda zatvorena a na podu su bile kapljice svježe pečenog paprikaša na ulju i zimskim gumama. Slijedio sam tragove i na kraju hodnika skrenio desno i ugledao ispred sebe kamene stepenice koje su vodile prema dolje,kao nekim katakombama. Nastavio sam oprezno se stropoštajući niz stepenice da bi na dnu slomio kičmu i rebro mi zapelo za oko. Ustao sam i očistio prašinu sa džepova i nakon kraćeg hodanja kamenim hodnikom došao do kraja i vidio nevjerojatan prizor. Ispred mene,u golemoj wanna be dvorani su stajale stotine ljudi,a ispred njih veliki oltar i neki čovjek,veliki prorok i svećenik,kako drži u rukama visoko iznad glave sarmu i priprema se bacit ju u veliki kotao. Želio je žrtvovat sarmu da pokaže superiornost paprikaša. Nalazio sam se u središtu kulta obožavatelja i fanatika paprikaša,u srcu njihova gnijezda...
subota, 12.02.2011.
Napuš(t)ena podmornica
...strah me preplavio kao cvjetni med tek napravljen bunar. Još sam više potapšao klokana po jajovodima da idemo još brže,bar dok ne stignemo na sigurno. Nakon 3 sata jahanja smo stali i odlučili napraviti sklonište da se malo odmorimo. Napravili smo aerodrom na jednom visokom drvetu i tamo rezbarili potoke dok se nismo onesvijestili od umora. Slijedeći dan smo spavali 2 dana pa smo se u ranu zoru probudili vrlo odmorni. Bilo je vedro i sunčano vrijeme,ali u daljini su tamni oblaci davali prve znakove proljeća. Da se razbudim,otišao sam oprat kukove ali na pola puta između mene i oceana srebrna vuvuzela je uzela maha i opandrčila me u glavu. Teško dišući,izvadio sam Game Boy i izvukao korijen iz 9. Klokan je doklepetao do mene i svojim skijama me stavio u tobolac da se oporavim. Kad mi je već bilo bolje počeo sam umirat,ali me klokan svojom ljekovitom slinom potapšao preko ramena pa sam naglo uspostavio vezu s Splitskom knjižnicom. Jahali smo uz rub lokve vode u nadi da ćemo uskoro naići na neko civilizirano selo ili grad,ali kao da smo bili miljama udaljeni od bilo kakvog civiliziranog života,dokle god je pogled sezao oko nas su bile samo centripetalni humci mravojeda i utabani putevi kritosjemenjača. Nedugo zatim sam primjetio neku rupu u planini,sa druge strane mora kako bijesno negira glagole. Izgledalo je kao neki prolaz...Nagovorio sam klokana da poleti pa da istražimo,ali let nije bio tako ugodan kao što sam mislio. Ipak smo sretno stigli i shvatili da se nalazimo u ulazu u neku vrstu tajnog vojnog skrovišta,jer je sa druge strane,s koje se ne vidi unutrašnjost brloga nalazila ogromna podmornica s purpurnim biljegama po sebi. Oko nje nije bilo nikoga,doimala se napušteno ali je izgledala vrlo suvremeno. Ja i klokan smo se spustili dolje da malo bolje istražimo,ali nismo našli nikakav izvor života. Vrata podmornice su bila otvorena a tepih je bio čist. Nesigurno smo ušli unutra a isti tren su se vrata za nama zatvorila. Bili smo kao u nekom malom hodniku,ali je samo ulazni dio bio osvijetljen. Na stolu su se nalazili neki papiri na meni nepoznatom jeziku i samoljepljive sličice gerilskih trudnica. Uz to je još stajala baterija na baterije. Klokan nije htjeo dalje ići samnom,bilo ga je previše strah,pa sam odlučio sam krenuti u istraživanje podmornice u kojoj još uvijek nije bilo znakova života. Kako sam polako letio,snop svijetlosti kojeg sam usmjeravao prema epruveti otkrivao je da je mrak svuda oko mene. Bilo je poprilično hladno,a sad sam već bio daleko od ulaza da se vratim po narukvicu. Nešto sam čuo ispred sebe,neko šuštanje,podsjećalo me na zvuk kore od lubenice kada pepaljarom ukroti šogora. Viknuo sam jel ima nekoga tamo,ali nitko mi nije odgovorio pa sam još opreznije nastavio prema naprijed. Ispred mene su bila vrata,iza kojih je taj zvuk pretpostavljam i dopirao. Prvo sam prislonio desni lakat da čujem vidi li ste što,ali ništa. Onda sam ih oprezno otvorio i odmah na zidu desno od vrata opipao prekidač. Stisnio sam ga i svjetlo je obasjalo sobu. Bila je vrlo mala,i nije bilo ama baš ništa u njoj osim klizačke momčadi iz Londona. Kad sam prešao prag,čuo sam onaj staaaari poznati zvuk,onaj kojeg pokušavam cijeli život uloviti,onaj od kojeg se ledi krv u žilama i sperma u frižideru...Kada sam se okrenio vrata su mi se zalupila pred nosom a odjednom sam izgubio tlo pod nogama,propadao sam kroz rupu umjesto koje je maloprije bio čvrsti pod. Svijetlost sobice iznad mene se brzo udaljavala....
četvrtak, 15.07.2010.
Bijeg sa klokanom
...Probudio sam se sa vrećicom na glavi i nisam se mogao pomaknuti,bio sam zavezan lancima a pored mene je bila Španjolska žirafa. Bilo je jako zagušljivo i glasno se čuo automobilski motor. Bio sam otet i svaku sekundu sam bio bliže Karibima. Žirafa je bila mirna i imala je plave zjenice. Automobil je skakutao po neravnoj cesti kao da se vozimo po Đakovačkoj katedrali u Keopsovo vrijeme. Nakon par dugih sati vožnje i proplakanih noći automobil se zaustavio i izvukli su me van. Nisam čuo nikakve glasove samo tapšanje krnje piramide od pod. Žirafu su pustili i ona je pojela drvo i legla spavat. Mene su stavili na klokana i opet smo krenuli negdje. I dalje mi nisu htjeli maknuti vrećicu s glave pa nisam znao koje je doba dana ali mislim da je bila kasna noć. Par minuta smo hodali u tišini a onda je klokan dobio proljev pa smo morali stati. Nije dugo prošlo i opet smo krenuli a vjetar je lagano puhao osvježavajući prohladnu ljetnu svinjariju. Nakon 3 sekunde rastezanja stigli smo negdje,nisam znao gdje jer sam i dalje imao vrećicu na glavi. Lagano su me gurnili uz stepenice do mekih vrata od jabukovog lista. Pozvonili su na vrata i netko im je otvorio i tiho se nasmijao. Uveli su me unutra zajedno sa klokanom i skinuli mi vrećicu sa glave i bacili me u mračnu sobu prije nego što sam uspio vidjeti njihova lica. U sobi je bio samo jacuzzi sa podebljanom crtom oko poda da se ne vidi raspleteno sijeno na carini sa Bugarskom. Unutra je bilo vode dosta da se u njoj omace 3 manja bika i levitirajući svećenik. Opustio sam se kao da sam kod kuće i ušao u jacuzzi i zaspao. Kad sam se probudio mačka je podvila rep i stražar je otvorio vrata. Bili su to dosta veliki i mišićavi ljudi sa trakama maćuhica oko struka. Jedan me snažno uhvatio za vrat i podignuo gore dok me drugi spank po rebrima. Zavezali su mi ruke ptičjim perjem i gurnili me ispred sebe da hodam. Prolazio sam velikim hodnicima koji su me podsjećali na sajam šešira u Istri. Odveli su me do vrata,otvorili ih i šutnili me u stražnjicu tako da sam doslovno uletio u sobu. Bila je renesansno uređena,na sredini je bio antički stol gdje je Hefest prvi put izgubio nevinost a desno od njega je bio HDTV. Za stolom je sjedio legendarni Nebojša Clinton,vođa svih gerilskih štandova po cijeloj Dalmaciji i opće poznati veproljubac. Nasmijao mi se sa smiješkom i rekao da sjednem i ponudio mi ljuljačku koju je na stropu držalo 15 vilenjaka. Nesigurno sam sjeo a on se i dalje samo smijao,već mi je počelo biti neugodno. Počeo mi je objašnjavati današnje stanje košnje borovih iglica i nerazmetno nadmetanje prozorskih okvira bez mogućnosti kategorizacije. Pričekao sam da stane sa svojom pričom pa sam ga onda nesigurno upitao što točno želi od mene. Rekao mi je da sam njegov poslanik koji će donijeti promjenu u narodu ako mu odem u HEP uplatit avionske karte za Mađarsku. Ja sam odbio jer ja imam svoju misiju koju moram izvršit i ona mi je prioritet. Strogo me pogledao i opet se nasmijao,ovaj puta jako jako zlobno. Pozvao je nazad stražare i rekao im da mi mogu slobodno odsječ privjesak za steroide. Silno sam se uplašio i uspio se provući divovskom stražaru ispod nogu i potrčao sam dugim hodnikom kolko me biser plavi prepoznao. Ispred svoje ćelije sam vidio klokana i brzo iz njegovog tobolca izvadio bacač raketa i reket za kriket. Prvo sam puknio jednu raketu u zrak u znak upozorenja ali se strop počeo urušavati tako da sam brzo sjeo na klokana i snažnim galopom smo izjurili iz tog skrovišta. Vani je još bio mrak i nalazili smo se u nekom perifernom dijelu prašume. Ulaz u skovište je bio u potpunosti razrušen i nema šanse da me netko od njih uhvati. Klokan i ja smo nastavili dalje niz vodopad i klokan je morao na veliku nuždu,kad je završio sa nuždanjem ja sam ga opet zasedlo i polako smo krenuli. Nismo napravili ni 5 metara a ja sam dobio čudan osjećaj i automatski sam pogledao iza sebe. Govneta više nije bilo...
petak, 18.06.2010.
Velegrad
...probudio me zadah zelene trave na kojoj sam ležao kao kit u vazelinu. Vjetar je pirio poput slamčice na terapijama u pol bijela dana kao od kritosjemenjače isklesana. Oči su mi bile natečene od dobacivanja pelina pa sam se ustao sa ispruženim rukama iznad glave da se ne primjeti da drvo ispred mene ima jagode u korijenu. Vani je bilo jutro,svježe kao Dunav kad se izlije iz bunara. Ispred mene se u galopu zaustavila roda i začuđeno buljila u mene. Bacio sam pogled oko sebe i u daljini se nije nista vidjelo osim plantaže sova. Zajašio sam rodu i krenuli smo snažno u nepregledne divljine. Bili smo negdje daleko,okruženi zelenilom svježe trave dok se nafta kondenzirala pod našim nogama. I tako sam jahao rodu dok nismo ugledali svjetla velegrada koji se prolomio na horizontu poput generički dizajniranih silosa Indonezije. Laganim zamahom rodonih krila stigli smo do ulaza u veliki grad okružen zidinama PVC plastike. Usidrio sam rodu ispred vrtloga eritrocita i rekao joj da pričeka tamo gdje je. Stražari su imali panjeve na leđima i široka koplja u rukama,oštra poput Hefestova cilindra. Polako sam krenio ulaziti u grad koji je bio čudno dizajniran,kao da nije sa naše planete. Stražari su samo stajali i mrko gledali kako ulazim. Staza je bila popločena trzalicama za harfu koja je svaka na svoj način bila sive boje. Grad je bio malo depresivan iako je u njemu bilo puno svjetla. Kuće su izgledale kao da bi se mogle raspasti i sve su bile tamno smeđe boje. Pogledom sam tražio Konzum da obnovim svoje zalihe mahuna ali nije ga bilo. Hodajući napola pustom ulicom koja je zaudarala na osakaćene futrole za žetone. Nakon kraćeg hodanja shvatio sam da u ovakvom oronulom gradu vjerovatno neču naći nikakav civiliziraniji način prijevoza ili neke konkretne informacije gdje sam i gdje bi mogao dalje. Čuo sam glasno zviždanje i stenjanje u maloj ulici blizu mene i krenio da vidim što se to tamo događa. Bila je to gostionica gdje je par pijanih ljudi upravo izašlo van. Pomislio sam da bi bila dobra ideja da se u gostionici raspitam malo o ovom mjestu i okolici. Kada sam ušao unutra,svi su me malo čudno gledali,nitko nije ni riječ progovorio. Tiha glazba na starom radiju je svirala u kutu a gostioničar se samo mrko naslonio na šank i gledao me kao čovječu ribicu u mapi iz likovnog. Polako sam krenio prema šanku gdje je jedan čovjek doslovno spavao. Dok sam hodao svi su me i dalje manje-više mrko gledali u nešto mrmljali u kutu. Sjeo sam za šank i naručio običnu steriliziranu okaljanu vodu. Dobio sam je u plastičnoj čaši koja je bila prljava. Pitao sam gostioničara kako se zove ovaj grad a on me samo gledao i nije odgovarao. Mislio sam da me nije dobro čuo pa sam izvadio megafon iz grudnjaka i ponovio pitanje. I dalje je samo gledao ko tele u bačvu peperminta. Odustao sam od ispitivanja i uzeo sam čašu da otpijem malo te čudne vode. Taman kad sam čašu primaknio ustima neko me uhvatio sa leđa i nabio bi vrećicu iz Plodina na glavu i ošamutio me.....
četvrtak, 03.06.2010.
Preživljavanje u vodi
...Kada sam došao sebi probudio sam se i više nisam bio onesvješten. Ležao sam na nekom depresivnom krevetu i jedini izvor svjetlosti je bila lampa ispod kreveta koju nisam vidio. Ustao sam se i izvadio lampu koja je svjetlila kao nikad u životu. Dobro sam promotrio prostor oko sebe i zaključio da sam u nekoj sobi. Bila je to soba. Sa krevetom. Krevet je bio u sobi. I bila su mala drvena vrata na izlazu iz sobe i ništa više. Nisam znao kako sam završio u toj sobi i nisam bio siguran gdje sam uopće. Otvorio sam vrata i zavirio van. Bio je to sunčan dan,nalazio sam se na livadi. Ništa mi nije bilo jasno jer je zadnje čega sam se sjećao bio dvorac u šumi,a sada sam u maloj kućici na livadi. Vidio sam da mi nema druge pa sam krenio na ispašu. Kada je sunce već krenilo zalazit odlučio sam krenit na zapad prema Luksemburgu. Skrenio sam na mali,prašnjavi puteljak i pratio tragove crvotočina. Nakon 2 mjeseca hodanja došao sam do ruba planine s kojeg se prostirao pogled na beskrajno more. Ugledao sam malu kolibicu sa čamcem i odlučio tamo krenuti. Bacio sam se sa planine i na svu sreću,kamen mi je ublažio pad. Dignio sam se a kralježnica mi je visila kroz oba oka. Vratio sam je nazad gdje je i bila i uputio se prema kolibi. Kad sam stigao pokucao sam na vrata da vidim jel ima koga. Povukao sam bravu i vrata su zaškripala kao eukaliptus na liposukciji. Unutra je bila peć iz koje je virio blatobran žičare,mali drveni stol,vješalica sa skafanderima i ništa više. Na stolu je bila bežična USB kamera bez objektiva. Izašao sam van i pogledao malo okolo da vidim jel ima bilo kakvih znakova života. Ali uzaludno,nikog nije bilo. Sjeo sam na obližnji vodotoranj i razmislio. Nakon kraćeg razmišljanja odlučio sam čamcem negdje otplivati. Odgurnio sam čamac u vodu i uskočio u njega,udobno se smjestio i izvadio dva tirkizna vesla i namjestio ih. Krenio sam veslati i kada sam bio na nekih 235,67 metra od obale vrata kolibice su se naglo otvorila i iz kolibice se jasno čuo onaj tajanstveni zvuk. Krv u preponama mi se sledila. Probao sam veslati nazad prema obali ali struja je odjedom postala prejaka i nosila me kao vrabac fontanu. Vjetar je postao sve jači i jači i uskoro mi se čamac prevrnuo i ja sam završio u vodi boreći se za život. Nisam mogao plivati protiv struje jer je i dalje bila prejaka a i vjetar mi je pokvario frizuru. Mlatio sam rukama okolo i uspio se uhvatiti za morskog psa. Popeo sam se na njega i razmotrio situaciju. Shvatio sam da bi bilo bolje početi bježati pa sam skočio u vodu i nastavio mlatiti rukama okolo da se uhvatim za nešta drugo. Već kad sam mislio da mi nema spasa,da ću se ugušiti u vodi nešta me povuklo gore na drvo. Bio je to Chuck Norris. Rekao je: "Samo tako nastavi" i bacio me nazad u vodu. Počeo sam plakati kao mali vulkan bez mame i tate sve dok nisam osjetio tlo pod nogama. Postajalo je sve pliće i pliće i na kraju sam uspio izaći iz vode. Od umora sam se bacio na pod i zaspao...
subota, 13.03.2010.
Dvorac i tajanstveni ormar
...po veličini mape i broju crta u njedrima federalaca shvatio sam da je dvorac jako velik,reklo bi se poput dobro ugojenih štakora. Nisam znao u kojoj se točno sobi nalazim tako da mi je karta trenutno bila nepotrebna. Hrabro sam krenio u istraživanje dvorca a prioritet mi je bio orijentirati se na karti. Moji koraci su glasno odjekivali svakim novim pupoljkom dimnjaka kao da pokusavaju izreći tihu molitvu vrtlarima iz Požege. Postajalo je sve hladnije i hladnije a dvorani kao da nije bilo kraja. Počeo sam nazirati obrise drvenih vrata u akvariju obloženog skelama. Polako sam otvorio škripava vrata a hladan vjetar dinosaurovog izmeta me zapljusnio kao čvarci mišolovku. Prvo sam stavio unutra ruku sa bakljom i polako promotrio prostor. Činilo se kao da sam u nekom stožeru punom kišobrana. Prostorija je bila mala a zidove su prekrivale police sa piletinom iz Konzuma. Bacio sam pogled na kartu i odmah sam znao gdje se nalazim,bilo je to spremište kistova iz Cipra a ona dvorana od maloprije je bila plesna dvorana. Prema karti desno od spremišta su se trebala nalaziti još jedna vrata sa stepenicama do gornjeg kata. Izašao sam i počeo polako pipkati zid oko sebe u potrazi za drugim vratima. Našao sam ih 43. svibnja,točno 3 dana nakon što sam izašao iz spremišta. Bila su jako mala vrata poput vjetrenjače u šumi Striborovoj. Krenio sam se penjati stepenicama koje su bile dosta stare i šuplje pa sam se bojao da ne propadnem skroz gore. Bez ozljeda sam uspio doći do vrha stepenica i kako se činilo bio sam na drugom katu. Tu je bio dugacak hodnik sa puno vrata sa strane. Neka vrata su bila drvena,neka zatvorena,neka zelena a neka nisu imala vrata. Odlučio sam zaviriti u svaku po malo. Pregledajući kartu prva vrata s desna je trebao biti poljski WC,otvorio sam i a jak miris peluda se zavijorio teretanom. Unutra nije bilo WC školjke vec samo ogledalo u močvari. Tužno sam zatvorio vrata i odlučio ući u prva s lijeve strane jer je bilo jasno nacrtano da tamo nema ništa. Otvorio sam ih i tamo nije bilo ništa. Otišao sam dalje hodajući pješke. Otvorio sam tek 24. vrata s prednje strane. Karta je govorila da je tamo spavaća soba. Ušao sam unutra i iznenadio se. Sve je bilo potpuno normalno,netaknuto,čisto kao da je pijavica okrunila buldoždera za tetrapak godine. Krevet je bio kao iz doba renesanse,okrenut u smjeru kazaljke na satu sa podlogom od celofana. Ispod kreveta se nešto sjajilo...Kleknuo sam na pod i pogledao ispod kreveta o čemu se radi. Bio je to CD sa slikama leptir-mašne i soundtrackom iz filma "Mužjak ujaka Vjekoslava". Spremio sam CD u džep jer sam mislio da će mi kasnije možda koristiti iako u to nisam bio siguran jer se ipak nalazim u starom dvorcu,jedino je ova soba odavala neke znakove suvremene civilizacije. Za oči mi je bio zapeo tajanstveni ormar koji kao da je isijavao nekom velikom tajnom. Kada sam ga uspio izvadit iz oka otvorio sam vrata. Unutra su bile plave Snoopy bokserice kao i moje. Bile su samo one u cijelom ormaru,visjele na samo jednoj vješalici,potpuno same,odvojene od ostatka donjeg rublja. Povukao sam iz sa vješalice i odjednom se sve zamračilo,pao sam u ormar a vrata su se zatvorila. Propadao sam negdje duboko u ormar,padao u mračno žutilo ormara. Pao sam i ležeći u mračnom ormaru u sekundi se onesvijestio....
OVAJ POST JE BIO SAMO ZA ELU <3
nedjelja, 27.12.2009.
Bijeg iz nepoznatog u nepoznato
...U kolibici je bilo mracno i strasno je smrdilo na plijesan Nivea losiona za gutanje brodova. Vatromet je bio pri kraju i moram sam naci zamjenu jer bi se u protivnom nasao u totalnom mraku. Brzo sam krenio pretrazivat ormare i ladice. U prvom ormaru nije bilo nista osim rucne nuklearne bombe i par kutijica glista. U ladici sam nasao pulover s znakom babilonskih uzgajivaca zebri,ignorirao sam ga i nastavio dalje nestrpljivo trazit. U drugoj ladici sam napokon pronašao ono što sam tražio - duplericu Teena iz 1867. U njoj se prvi put premijerno Milka pokazala kao krava sa četiri vrste crijepova. Na podu je bila baklja koju sam pokupio i srebrnom Tutankamonovom lepinjom upalio. Kolibica je bila crna,daske su pocrnile od užarenog leda koji je u ovoj pustinjskoj klimi lansiro uložke za kemijsku. Budući da sam dobro zablokirao ulaz u kolibicu preostalo mi je naći drugi izlaz jer se onim putem više ne želim vraćati. Promotrio sam prozore koji su bili zamagljeni federealnim kistovima. Primjetio sam malu rupu na suprotnoj strani od ulaza koja je bila zakovana daskama koje su se labavo držale. Jedan udarac nogom i istegnio sam trepavicu a daske se nisu ni pomaknule. To me iznenadilo pa sam pokusao drugim dijelom baklje razbit daske ali ni to nije uspjelo. Počeo sam polako gubit nadu da ću se ikako izvuć dok nisam shvatio da trebam pretplatu na Fenderove gumice. Oktinio sam dio papira iz svog časopisa i na njega napisao svoju adresu i sve što treba i progurao ispod vrata van. U tom trenutku je sarma moje susjede bila gotova i hladila se na morskoj pučini. Uzeo sam baklju i krenio natrag do otvora i onih daski ali daski vise nije bilo,samo otvor koji je vodio u nepoznato. Uvukao sam se u otvor i jedva držeći baklju ispred sebe krenio naprijed kroz mrak. Napokon sam vidio tračak mraka kako izivire iz dubine hrasta crnike. Izvukao sam se iz otvora i bakljom obasjao područje ispred sebe. Bila je to neka dvorana,velika dvorana jer joj nisam mogao vidjeti zidove već samo ispucali plafon pod nogama. Zrak se osjećao malo svježijim ali je i dalje smrdilo. Počeo sam polako i nesigurno hodati. Moji su koraci glasno odjekivali u praznoj dvorani ispunjenoj mikroskopima. I dalje ništa oko mene,samo mrak. Okrenio sam baklju malo udesno i vidio zid dvorane ukrašen mnogim slikama jazavaca i skoči-buha u skijanju na gnijezdima leoparda. Vidio sam i neki žut,stari papir. Uzeo sam ga i proučio. Bila je to karta dvorca. Nalazim se u dvorcu.....
petak, 30.10.2009.
Tajnoviti vlak
Tamo je bio punoglavac bez desnog dijela jednjaka. Ostavio me bez riječi jer sam taman htjeo pritisnuti plavo dugme na pršutu. Pitao sam jel vlak može stati jer bi izašao a on me dražesno poslao u rodni kraj. Pokunjen i bez stanovitog dijela obrazbe otišao sam nazad na svoje sjedalo i tužno sjeo i gledao kroz prljavi prozor kroz koji se jasno vidio automat za LEGO kockice. Na sjedalu pored mene bile su novine. Uzeo sam ih u ruke i pročitao datum : 92.57.-058. Ok,zbunjujuće moram priznat,čak i za mene. Novine su se zvale : Kanadski priručnik za sunčanje na hrastovima. Na naslovnoj stranici bio je korumpirani domar koji je u svojim velikim hlačama izgledao kao pridošlica iz svemira. Pisalo je : "Uhićen zbog trostrukog samoubojstva nad svojom dinosaurom koji se dan prije 3 puta omacio." Zapitao sam se šta sve na ovom svijetu čovjek ne bi napravio za kilu čvaraka sa patliđanima.... U zdrci misli sam utonio u dubok san. Sanjao sam kako padam kroz žbunje mikrovalnih satova i odjednom padam u mokru vodu bez ikakva upozorenja. Voda je bila okusa slane Barbie lutkice sa frakturom sise. Voda je bila dosta duboka pa sam morao zavrnit kapuljaču da ne smočim koljena. Bilo je vrlo mračno,kao u Betlehemu. Nekoliko je spodoba kosilo travu fenjerom od ekstrakata poljskog wc-a u Gradištu za vrijeme Džingiskanove predstave : "Fratar Marinko". Izbliza su mi izgledali kao zvučnik promjera 6 volti ali su svakih 6 godina mijenjali boju što me zbunjivalo u otkrivanju njihovog identiteta. Kad sam im prišao bliže vidio sam kako komadaju parizer uz onaj stari,čudni zvuk......Trgnio sam se iz sna. Bio je mrak,vlak je stao. Potpuni mrak u vlaku. Ne vidiš ni mrtvu mačku pred nosom. Oprezno sam izvukao vatromet iz džepa i nečujno ga upalio. Prvo što sam želio znati je što se događa. Krenio sam kod vozača ali njega nije bilo na njegovom mjestu. Izašao sam van,nagli val hladnoće me zapljusnio kao kokoš vjetrenjaču. Nalazili smo se na nekom stepskom području. Slikovito rečeno usred ničeg. Laganim korakom sam zakoračio u prašumu i osvrčući se oko sebe tražio bilo koji znak života. I dobio sam ga. Uteg mi je pao na nogu. Nakon manjeg koprcanja od boli krenio sam dalje ali malo brže,i dalje držeći vatromet ispred sebe. Nedugo zatim čuo sam da nešto vijori desno od mene po grmlju i drvećima,od straha sam se predozirao pekmezom i krenio trčat kao da me sam dikobraz goni. Uočio sam malu kolibicu. Brzo sam uletio u nju i vidio mali stolić koji sam nagurao na vrata. Za sada sam siguran.......
